среда, 31. децембар 2014.

Srecna Nova godina!

S obzirom da se već sada oseća groznica najluđe večeri i da će večeras biti još veće ubrzanje u našim životima, želim vam ovako bez žurbe - najlepšu, najsrećniju, najzdraviju i najmaštovitiju Novu Godinu! Da u 2015-oj budete radosniji, ispunjeniji, produktivniji; da budete svetlo i za same sebe i za one oko vas; da se na vas ugledaju i da vaš trag prate, da vas vole i da volite, da vas cene i da i vi druge cenite... i još pregršt najsnažnijih želja kojih se jesam i nisam setila da vam poželim. Budite vi i budite najsrećniji! Srećna vam nova 2015-ta godina! :)



петак, 24. октобар 2014.

O bliskosti i romantici danas i nekad. Vera u moderne bajke

  Često smo u prilici da čujemo da je digitalni svet u kojem danas živimo brz i hladan, surov i sveden na informacije koje jednim klikom kruže između nas i drugih ljudi. Vreme socijalnih mreža je okarakterisano kao vreme gubitka nežnosti, bliskosti i iskrene ljudske razmene emocija i misli. Umesto da provode vreme uživo, mnogi svoja prijateljstva svode na online komunikaciju zagovarajući ideju da ne mogu da postignu sve što žele i da vremena jednostavno nema dovoljno. Ali mnogi su i prinuđeni da zbog daljine koja ih razdvaja pokušaju da bliskost održe na ovaj način. Ipak, socijalne mreže su i dalje najpopularniji vid današnjeg modernog druženja a istovremeno, za mnoge i emotivno najdiskutabilniji.  Ali da li je tako?
. . .
Pisma su nekada služila kao najbolji pokazatelj nečijih namera i najtopliji vid komunikacije kada nam neko nije blizu ili kada nismo u prilici da mu uživo kažemo ono što želimo. Bila su najintimnije sredstvo kojem nekome dajemo do znanja da mislimo na njega i pritom izražavamo naše najdublje osećaje i želje. I iako su danas gotovo izbačena iz upotrebe i zamenjena mejlovima ili Facebook chat-om, romantika i retro duh koji nose odolevaju vremenu i podsećaju nas na toplinu koju u srcu uvek izazovu slova ispisana na papiru, šušketanje koverte i poštanske markice. Nostalgija za prošlim vremenima... Na ličnom primeru uvidela sam kako je moguće objediniti i jedan i drugi, i moderni i nekadašnji vid izražavanja emocija u cilju ostvarenja bliskosti i baš na taj, meni poetičan način, srela sam ljubav kakvu sam oduvek priželjkivala, moju realnu verziju romantične, filmske ljubavi.
Online komunikacija nametnula se kao neizbežan vid našeg druženja s obzirom da su nas kilometri i kilometri razdaljine delili, bez mogućnosti da tu razdaljinu savladamo u neko skorije vreme. Bar sam ja tako mislila u početku, ne shvatajući da sam srela jednog divnog, hrabrog čoveka koji samo jednim klikom ili avionskom kartom preleće ceo svet zarad svojih želja. Bio mi je inspiracija još tada, neustrašiv i spreman da zagrize život, optimistično čekajući šta će mu novo budućnost doneti. A donela je mene, sasvim iznenada, kao čitateljku očaranu njegovim umećem pisanja i dočaravanja sopstvenog iskustva sa dalekog putovanja u Bangkoku... Reči i reči nastavile su da se nižu, Nova godina da stiže i sve se činilo kao magičan susret ali i dalje daleko od željenog. Kao san koji se živeo zahvaljujući modernom, digitalnom dobu na kojem sam tada bila beskrajno zahvalna. Ali daljina je i dalje bila realnost koja me je opominjala da neke snove ipak moramo shvatiti samo kao snove, kao slatku iluziju da nešto može biti drugačije nego što jeste.
Sve do jedne divne, rukom ispisane poruke na kartici ubačenoj među maštovite ljubičaste cvetove, koji su stigli na moju adresu kasno uveče na Dan zaljubljenih. Stiglo mi je cveće iz Čikaga :), potpuno nenadano, u mojoj omiljenoj boji. I tog trenutka shvatila sam da je život zaista čaroban ako želimo tako da ga vidimo i da gde ima želje uvek ima i načina. I dalje su nas razdvajale daljine, i dalje nije bilo šanse da tu prepreku savladamo ali uprkos tome, neko poseban je mislio na mene taj dan i želeo da mi ulepša ovaj praznik malim i ljupkim gestom pažnje. Bio je to i ostao najlepši poklon koji sam ikad dobila.
Dok nismo dobili šansu da se sretnemo, odnosno sve dok je on nije stvorio, i dalje je naša romantika preplitala rukom ispisanu razglednicu i otkucanu poruku. Stoga su mi oba načina održanja bliskosti potpuno posebna i prirasla srcu jer vraćaju veru u to da ljudi i dalje žele da se povežu sa sebi sličnima, da i dalje ima mesta za prave ljubavi i nove, moderne bajke.
Svoju priču podelila sam sa vama u želji da vam vratim veru u bliskost i ljubav. Želela sam da vas podsetim na to koliko je život lep i koliko zna da nas obraduje samo ako mu pružimo priliku za to i dočekamo ono što nam nudi širom otvorenih ruku! Pošaljite nekome danas razglednicu, napišite rukom pismo, pozovite nekoga koga dugo niste ili nekoga ko vam jednostavno nedostaje i koga biste voleli da vidite i čujete. I recite Volim te.
Nikad ne znate gde vas te dve lepe reči mogu sutra odvesti. :)




среда, 15. октобар 2014.

Roze oktobar. Za 365 dana zdravlja!

Oktobar se tradicionalno širom sveta obeležava kao mesec borbe protiv raka dojke, jednog od danas vodećih uzroka smrtnosti žena različitih generacija. I iako se mnogo insistira na prevenciji a žene medijski pozivaju na edukaciju o pravilnom izvođenju samopregleda dojki, ipak smo daleko od rezultata koje želimo da postignemo a još dalje od nivoa svesti kakav želimo da naše žene imaju. Stoga je Avon, kompanija koja je svoju svrhu proširila mnogo iznad bazične delatnosti kojom se bavi, pokrenula niz akcija kojima se i ove godine deluje na žensku svest o značaju rane dijagnostike raka dojke i mogućnosti da se život sačuva i odbrani.
Svojevremeno sam, osvrćući se na jedan sjajan tekst sa sajta Wannabe Magazina koji bih i vama preporučila da pročitate, napisala sledeće:  Od svih vaših sjajnih tekstova koje sam do sada pročitala, ovaj je najbolji primer osvešćenog, edukativnog i inspirativnog novinarstva koje za cilj ima pružanje informacija onima kojima su one najpotrebnije uz istovremeno širenje #MilionRazloga zašto je dobro biti obavešten, upozoren i pre svega odgovaran prema samom sebi i svom zdravlju. Iako je teška tema u pitanju, dopada mi se što je tekst napisan u duhu podrske i ohrabrenja svim ženama da preventivno brinu o zdravlju svojih grudi i budu deo ove fenomenalne, sada vec deceniju duge, Avon kampanje koja nastoji da svima nama obezbedi bolji i srećniji život shodno svog sloganu - #Zato što me najbolje stvari tek čekaju.
Ono sto bih dodatno istakla je i divni završetak ovog teksta u kom nisu samo taksativno nabrojana dostignuća Avon kompanije na ovom polju već je predočen, hronološkim redom, optimistični porast nivoa akcija koje #Milion razloga zašto želim svet uz tebe, svrstavaju u jedan od najvećih projekata kojima se u našoj zemlji delovalo na kolektivnu svest o prevenciji i očuvanju ženskog zdravlja. Jer svaka od nas to zaslužuje.
#Potrebne smo jedna drugoj.
Zapamtite ove reči i budite deo Roze trase koja će 18.oktobra započeti u Knez Mihajlovoj ulici! Dajte svoj doprinos i onim ženama koje sa ovom bolešću žive i svojoj budućnosti jer sve smo iste i sve smo bitne.
Ono što bih takođe želela da istaknem shodno svom medicinskom znanju a u šta, nažalost, mislim da dosta žena nije upućeno, jeste i to da svaka benigna promena tkiva dojke - fibrodysplasia i fibroadenoma takođe zahteva konstantno ultrazvučno praćenje na svakih 6 meseci. Iako su u pitanju promene koje imaju mali potencijal za malignom alteracijom, činjenica je da većina žena samopregledom otkrije ove promene i to izaziva paničan strah od mogućeg nalaza zloćudnog tumora. Stoga je vrlo važno na vreme uočiti i ove promene tkiva dojke i preventivno reagovati odgovarajućom terapijom koju vam vaš lekar preporuči.
Jer naše zdravlje nema cenu.
Zdrava žena je najsrećnija žena.
 

петак, 3. октобар 2014.

Ponosni na to što jesmo. Izdanci duhovnog rasta

Veliki broj ljudi čezne za idealnom slikom sebe u svetu, pre svega za spoljnom fasadom koja bi očarala druge i omogućila lakše otvaranje svih željenih vrata na putu ka uspehu. Čini se da nam je to i manje-više nametnuto tempom vremena u kom živimo i u kom se podrazumeva da je obrazac uspeha brz,progresivan i koncentrisan put ka materijalnom bogatstvu. Kultura, odnosno nedostatak iste kojoj smo izloženi, spira i ispira i ono malo preostale duhovnosti koju smo čuvali i u toj trci da budemo kao i drugi, podjednako uspešni i sjajni, polako ali sigurno gubimo sebe ulažući u spoljašnjost kao jedino merilo svog uspeha i vrednosti.
Gde se sad u toj priči dolazi do mesta o našim nedostacima? Zapravo, naši nedostaci su koren onoga što jesmo i uvek su i uvek će i biti prisutni koliko god nastojali da ih neutrališemo svakodnevnim maskama koje društvo zahteva da nosimo. Nedostaci nas uče lekciji poniznosti. Iako mnogi imaju pogrešno shvatanje reči poniznost i njeno značenje vezuju za negativnu konotaciju i osećaj manje vrednosti, poniznost je zapravo ispravan način da živimo i preživimo život u kom smo samo mali deo jedne velike celine kojom vladaju sile znatno moćnije i bitnije od nas.  
Čovek uvek treba da čuva svest o sebi kao o krhkoj i prolaznoj fizičkoj manifestaciji besmrtne duše i da u skladu sa tim uverenjem, živi život skromno poštujući zakone koji su mnogo veći od njega samog. A to ukratko znači - pomoći drugima čak i kada to ne traže, podeliti višak svog bogatstva, svojih talenata i blagoslova i držati glavu dovoljno visoko da znamo ko smo i koliko vredimo ali i dovoljno nisko da budemo svesni da je nebo uvek iznad nas. A upravo nas naše nesavršenosti i nedostaci sprečavaju da postanemo jedni od onih obesnih i narcisodinih ljudi koji zakone života gaze punom težinom.
Biti nesavršen za mene je isto što i biti - prelep. Jedinstveno i očaravajuće poseban, neponovljiv spoj fizičkog i umnog jer lepota je data u toliko različitih veličina,boja,oblika. Svakom je oku njen drugi vid prijemčiv ali isto tako, i duša bira sebi slične forme i po tom principu, zakon Univerzuma spaja slične energije kako bi se stvorile nove varijacije ljudske lepote. One autentične i jedine prave, oslobođene težnje za savršenstvom i ispunjavanjem veštačkih kriterijuma ispravnog.
Sve je u prirodi samo po sebi savršeno baš takvo kakvo jeste. A mi u njoj, najnapredniji i najneverovatniji cvet koji je ikada nikao.
Stoga uvek volite sebe i budite ponosni na svoju lepotu. :)

понедељак, 29. септембар 2014.

Između sebe i svog straha. Paralela uspeha

Iako su afirmacije dokazani i pouzdani alat za promenu ličnih uverenja i postizanja onog nivoa i kvaliteta života kojem težimo, mnogi ne uspevaju da ih iskoriste na putu duhovnog razvoja i razočarani odsustvom brzih rezultata - odustaju. A tada vera ustupa mesto strahu, našem najvećem svakodnevnom saboteru.
Iako smo evolutivno daleko od svojih prapredaka koji su nekada živeli na ovom tlu, pojedini urođeni mehanizmi preživljavanja i borbe za opstankom ostali su do danas izvorni i nepromenjeni. Strah, kao najjači među njima, iskonski je impuls koji nam pomaže da zaštitimo sebe u situacijama koje nam se čine kao potencijalno rizične po naše fizičko ili psihičko blagostanje. Stoga, popuštajući svom strahu, naivno verujemo da činimo dobro sebi i da se štitimo od onoga što bi moglo da nas izbaci iz ravnoteže i naše toliko prijatne, zone komfora. Ključno je shvatiti da strah nije i nikada neće biti naš prijatelj.
Naprotiv, nikada ne treba podilaziti sopstvenom strahu jer se na taj način on samo hrani i raspiruje; suprotno tome, ulažući u poverenje u sebe i hrabrost da se načini korak koji baš i nije najprijatniji u tom trenutku ali svakako bolji za nas od opstanka u strahu - mi rastemo i razvijamo se kao ljudska bića dajući sebi sve više slobode i sve više snage i vere u mogućnost da možemo sve što poželimo i što je pred nama. I zaista je tako jer um je moćan aparat koji trebamo iskoristiti u svoju korist i zarad sopstvenih ciljeva i želja.
Na tom putu, afirmacije mogu biti od pomoći sve dok smo spremni zaista da poverujemo u njihovu delotvornost. Ključna reč ovde jeste - strpljenje. I doslednost. Kao prilikom obavljanja bilo kakve prakse, i za sticanje vere u moć afirmacija potrebna je predana i odana posvećenost. Jer samo tako ono što vizualizujemo može postati naša stvarnost. neka nova i lepša od one koju sada živimo, oslobođena strahova i potkovana hrabrošću da se za svoje ciljeve borimo i da nam budućnost koja je naša i obećana, ništa i niko ne može uskratiti.

Strah je tu da da odmaže - hrabrost da nam pomaže.

среда, 27. август 2014.

Fenomen povratne vere

Iako iskreno verujem u snagu želje i činjenicu da misli kreiraju stvarnost, dešavalo mi se da često posustanem na svom putu baš iz razloga što negde duboko, na najranjivijem nivou duše, nisam do kraja prihvatila i pre svega, shvatila ovo uverenje. Zapravo, moj racionalni um ga je kategorisao kao tačnu konstataciju ali duhovna svest nije uvažila istinitost ove tvrdnje. Sve do pre par dana kada sam odlučila da testiram svoju veru i dokažem sebi da ukoliko živimo onu stvarnost koju želimo na način kao da se već dogodila, mi zapravo kreiramo okolnosti i dobru sreću koja će baš takav scenario i privući k nama!
Moja želja odnosila se na uverenje da neki divni ljudi koje imam oko sebe, i više nego zaslužuju sjajnu priliku koja je bila pred njima a od koje ih je odvajalo čitavih 19 prepreka. Zvuči puno a i izgledalo je tako, imajući na umu snagu, upornost i takodje želju za istim ciljem spomenutih prepreka. Pa ipak, više i od samih mojih ljudi koji su se borili za postizanje tog cilja, ja sam verovala da je pobeda već naša i u skladu sa tim, obuzelo me je jedno potpuno jako i neobuzdano entuzijastično raspoloženje, uverenje da će sve biti kao što treba jer nikako drugačije i ne može biti!
Jedna moja drugarica ima običaj da kaže da ono što želimo želi nas i da postoji jaka privlačna veza u Univerzumu u smislu da što želimo to i dobijemo. Što zaslužujemo to i dobijemo i što nam pripada to nam i stigne. pre ili kasnije. Mnogi padaju na tom testu, razočarani brzinom kojom nam suđene prilike stižu, u večitom grču da sada i ovde sve imamo i sve dobijemo. Vreme jeste dragoceno ali teče najboljim mogućim ritmom za nas i ukoliko pomislimo da se u nekom trenutku usporilo i da nam zasluženo nikako ne dolazi, imajmo na umu da nismo spremni. Sve u svoje vreme a ako nije vreme za nas, sve će se činiti daleko i nedostižno.
To veče bilo je vreme za njih. Da ostvare svoju davnu želju i zasluženo dobiju odmor o kom su sanjali, za koji su radili i za koji se svakoga dana trude da budu bolji, uspešniji, produktivniji. Još stepenik ljubazniji prema drugima, još više dragi i posebni prijatelji. Raduje me što sam baš na njihovom primeru shvatila da sreća zaista stiže onima koji je zaslužuju i da kada vam toliko ljudi želi jedno isto dobro i jednu istu želju, tolika količina dobre ,pozitivne energije i vibracije se kao bumerang otisne u kosmos samo da bi se vratila i raspršila po svima nama u vidu neizmerne sreće koju smo podelili te večeri, nasmejani i slaveći njihov dobitak i potvrdu naše vere.
Sve do nekih novih, samoobistinjujućih proročanstva. :)

четвртак, 14. август 2014.

Posmatranje bez osuđivanja. Etika novog doba

 Dugo se verovalo (a mnogi i dalje zagovaraju tu tezu) da putovanja šire lične vidike i brišu granice naših predrasuda. Da čovek koji je dosta putovao ima tu mudrost da bez osude sagledava ljude u svoj njihovoj raznolikosti i nesavršenosti. Ali nisu samo večiti putnici oni koji u sebi uspevaju da otvore vrata razumevanja i saosećanja prema drugima. Promena se uvek dešava unutra pa stoga spoljni činioci mogu i ne moraju biti okidač one najvažnije promene, naše sopstvene.

Odbacivanje predrasuda nije ni lak ni kratkotrajan proces. A najmanje,akt volje. Naše vaspitanje, detinjstvo, moralna načela i socijalna sredina koja nas je oblikovala, odredili su pojam dobrog i lošeg koji imamo u svojoj svesti i na osnovu kojeg život oko nas i ljude u njemu procenjujemo i vrednujemo. Neki su pokušali da svesno odluče da promene svoj način mišljenja ali im je logika stajala na putu dok su oni drugi, strpljiviji i pronicljiviji, shvatili da je promena samog sebe celoživotni proces sastavljen iz etapa u kojima, malo po malo, možemo odbacivati svoje predrasude o životu poput slojeva ljušture iz koje će se razviti neki novi i lepši, čistiji deo našeg bića.
Česti putnici imaju tu prednost da na svojim putevima sreću i upoznaju ljude različitih kultura i običaja, spoznaju neke nove predele i okuse ukuse koji će pomeriti granice svih saznanja za koja su do tad verovali da jedina jesu. I ta mudrost jeste ono na čemu im često zavidimo, u najkonstruktivnijem smislu verujući da su popili vodu sa samog izvora znanja i stekli neprocenjivo iskustvo o postojanju u ovom svetu. I pre svega, povezanosti između svih ljudi nevezano za njihov socijalni status, geografsko odredište ili pak, ranije toliko spominjanu, boju kože.
Živeti život bez predrasuda zahteva pre svega oslobađanje od Ega. Ako sam sposobna da sudim i osudim, znači da verujem da sam bolja od osobe koju procenjujem. Da sam iznad i viša. A kao što je to jedna divna žena koju poznajem rekla, drugog možemo da posmatramo sa visine samo kada mu pružamo ruku da ustane. To je jedina istinska ljudskost i jedan običan gest kojim možemo odati da li smo ili nismo dobri ljudi. Ljudi koji ne osuđuju već pomažu, ne ocenjuju i procenjuju već vrednuju, onog koji jeste onakvog kakav jeste.
Bogatstvo različitosti trebalo bi da nas raduje a ne podstiče na upoređivanje ili takmičarski duh. Čovek treba da se takmiči uvek i jedino sam sa sobom i da nastoji da pomeri sopstvene granice u pozitivnom smeru. A druge ljude treba ili voleti ili razumeti ili i jedno i drugo, shodno našem kapacitetu za rast i razvoj svesti. 
Biti u ovom trenutku ovde znači biti čovek novog doba. Jer više nego ikada ranije, etika nam nalaže da gledamo na svet ravnopravnim ali i radoznalim očima deteta spremnog da uči i savlada lekcije na putu ka boljem i sadržajnijem životu. Jer svi smo povezani i slični, željni da budemo voljeni i da naša priroda zasija u svom svojem punom sjaju.
Dozvolimo joj to. 
Dozvolimo i drugima.

четвртак, 7. август 2014.

Od mora do pustinje. Moć u zrnu peska

...
Moj prvi susret sa afričkim tlom i vrelim pustinjskim vazduhom obeležila je gužva, metež i neobična mešavina engleskog i arapskog jezika. I taj gostoljubivi arapski šmek, uvek i svuda prisutan a neretko i široko nametan, kao deo kulture i tradicije. Bila sam smeštena u jednom od sigurno najlepših izgrađenih rajeva na zemlji, predivnom kutku smeštenom na rtu sa kog se pružao pogled na bajkovito ostrvo Tiran u daljini i na bele brodove koji su razvozili turiste po tirkiznom Crvenom moru. Docekao nas je i svež i rashlađujući vetar uz pregršt osmeha naših domaćina zahvaljujući kojem ću Egipat zauvek pamtiti kao zemlju nasmejanih ljudi. Bez obzira na težinu života koji vode i vrelinu sunca koja njihova tamnoputa tela približava boji uglja, zahvaljujući njima, u sećanju ću čuvati ovaj put kao dodir sa zemljom pozitivnih i dobrih ljudi.
Jedan od tih divnih i skromnih Egipćana je i Hadra Matta. Dostojanstven u obavljanju svog posla, miran i dobronameran, milog lica i pomalo tužnih očiju. Ali uvek raspoložen za priču uprkos svom skromnom znanju engleskog i zahvalan,duboko zahvalan za svaki vid pažnje koji mu je upućen pa bio to i običan svakodnevni pozdrav. Takve ljude želela bih da otrgnem od zaborava jer verujem da zaslužuju mnogo više nego što im je sudbina dodelila. A deluje opet kao da se ne žale već da žive u zahvalnosti za sitne dnevne darove. To su ljudi od kojih se najviše uči.
Nasuprot njima, postoji onaj većinski deo stanovništva koji je umeće trgovine i konverzacije sa turistima razvijao godinama, lišavajući ga svake ljudskosti i želje za iskrenom komunikacijom pa i interkulturalnom razmenom. Takav je bio i Muhamed koga smo sreli u okviru njegove male radnje u Dahabu. Vešt pregovarač,iskusno uporan, lažno ljubazan. Jedan od mnogih koji svoju budućnost vidi u veštini prodaje onoga što nudi ali i svoje naučene harizme. Miljama daleko od iskrenih osmeha istinskih Egipćana.
Kada smo se tog vrelog dana zaputili u srce pustinje i najstariji hrišćanski manastir na svetu, Sv.Katarinu, uočili smo nebrojeno puno kamenih masiva i brda nalik na piramide kakve vekovima traju i stoje kraj Kaira. I nismo mogli a da se ne zapitamo gde se izgubila ta generacija inteligentnih ako ne i brilijantnih umova koja je bila u stanju da u dalekoj prošlosti ostvari takvo građevinsko čudo i podari ovom svetu egipatske piramide. Danas ulicama Sinajskog poluostrva voze nesavesni vozači dok nam se iz radnji usiljeno smeše prodavci replika poznatih brendova. Egipatski Sinaj kao da je polako počeo da gubi svoju dušu negde u trci za novcem i sjajem, za preživljavanjem u zemlji koja ne obećava i ne nudi svetlu budućnost. Možda ta duša još jedino postoji u pogledima starih beduina koji pred manastirom Sv.Katarine prodaju ono jedino što imaju, kamenje nepregledne pustinje obrađeno tako da njegovo središte blješti i sija na neumoljivom, jarkom suncu. Baš kao i njihova želja da sačuvaju svoje nasleđe i ostanu baš tu gde jesu,među kamenim brdima, nošeni kamilama kao simbolom njihove izdržljivosti i snage. Želje za životom.
Tu želju za životom najlepše i najčudesnije čuva podvodni svet Crvenog mora sa svojim ogromnim prostranstvom netaknute i očuvane prirode. Pregršt korala, različitih boja i oblika koji se sve od plićaka pa do dubina protežu u svojoj glatkoj i čvrstoj, stamenoj slobodi; jata riba jarkih boja i neobičnih šara koje ne prezaju da izađu na svetlost sunca i pokažu svoje boje šepureći se na grebenima kakvi se pružaju duž cele obale Nama Bay-a. U Crvenom moru, izrazito slanom i čistom,sve pulsira životom i slobodom. I skriva svoje lepote pod površinom nemirne i predivne vode.
U samom gradu, slika je sasvim drugačija. Lepota arapske kulture biva razmetljiva i nametana,mešajući stilove,zvukove i povike. Spoj kontrasta je više nego uočljiv u mirnoći Saudijskih žena pokrivenih svojim burkama i navalentnim prilascima pričljivih lokalaca spremnih da uđu u vaš lični prostor zarad neke svoje potrebe i cilja. I to je ono što u mnogome kvari utisak i štaviše, preispituje vaše sopstveno shvatanje arapske kulture kao konzervativne i zatvorene zajednice, možda i poštovane baš zbog te svoje mirne i dostojanstvene zatvorenosti ka novinama i drugim kulturama. A možda taj duh starih vremena još jedino čuvaju porodice poput one kraj koje sam se jednog jutra našla, za istim stolom, nenadano i na iznenađenje i mene i njih. Staloženo i bez glasa, obedovali su u tišini, prekidajući je tek povremenim rečima najstarijeg člana porodice ili delovima molitve kojima je mlad čovek za susednim stolom blagosiljao svoj obrok. Taj trenutak bio je vredan pamćenja ali i pravi,istinski pokazatelj postojanja islamske kulture ispod sveg tog modernog i novog, zapadnjačkog prihvatanja sveta i svog mesta u njemu.
...
Mirisi i ukusi te daleke zemlje, egzotičnost cveća i toplina osmeha, dodir i ukus slane vode i vreli,žuti pesak među prstima, miris nargile i pogledi muslimanskih žena, vetar u sred pustinje i glas beduina...sve se to spaja u jedinstvenu i neponovljivu sliku Afrike, tog malog delića koji sam uspela da otkinem i sačuvam samo za sebe, za sve godine koje slede i sve hladne mesece koji nam predstoje. Da me greje i podseća na postojanje tih nebrojenih svetova i mikrokosmosa u svakome od njih, na bogatstvo prirode i ljudi i veru da svako sunce sija za nas i u nama sve dok smo mi sami sunce za one oko nas i one na našem putu.
I naučila sam da je sva moć u jednom zrnu peska.
Mali pokušaji otvaraju velika vrata.
Baš kao osmeh. Sa koje god strane sveta stigao.



петак, 11. јул 2014.

Summer retreat. Putevima duše

Svi se radujemo godišnjim odmorima. Neki od nas ih planiraju i tokom cele godine, onako krišom bežeći u svet svoje mašte gde se stopala po prvi put te godine potapaju u slanu vodu nekog plićaka, a duša krepi mirisom morske vode i prizorom nekih novih predela. Letnji odmor je predah za dušu. Jedno predivno potonuće u svoj lični, mali raj, daleko od svega i svih. Punjenje baterija za sve ono što nas očekuje pri povratku.
Ne znam gde ćete vi potražiti svoje dragocene letnje trenutke ovog jula ali u slučaju da vam je neka željena destinacija i dalje daleko i nedostižno, dobro je znati da i u centru grada, u džungli i vrevi neobuzdanog broja glasova, zvuka, meteža života, možemo samo za sebe ukrasti te posebne trenutke letnjeg povlačenja. Duhovnog bega. Oni koji su je iskusili i pre svega naučili kako da je najbolje čuju, tvrde da ništa ne opušta i leči um i dušu koliko - tišina. Za mene je tišina viša filozofija, jedno posebno stanje koje treba iskusiti i u njemu jednostavno biti. Biti prisutan, biti svestan, biti spokojan. A sve to nude meditacije u okviru proslave Guru Purnime, svojevrsnog praznika svetlosti i dana kada odlučujemo, rešeno i čvrsto, da uklonimo sav mrak iz naših života jednostavnim i potpunim otpuštanjem. Loših emocija, loših ljudi, loših energija... A sve to okruženi umirujućom i čistom tišinom prožetom energijama ljudi koji isto poput nas, žele da osete i osveste sopstvene potencijale za rast i sreću. Jer sreća je put i najlepše na tom putu jeste upravo trajati i postojati, spremno i odlučno prevazilazeći sve prepreke koje nam život nanosi. Zato vam predlažem da iskusite, ukoliko do sada još uvek niste, nešto potpuno novo ili pak ponovite ovaj mali ritual koji donosi veliko zadovoljstvo. Više informacija o ovom događaju nude nam stranice Sense.  (http://www.lovesensa.rs/clanci/duhovna-praksa/guru-purnima-u-beogradu-proslava-znanja)
Već izvesno vreme se u svetu ali i kod nas, nude programi koji spajaju klasično letovanje sa negovanjem sebe iznutra, holističkim pristupom zdravlju i praktikovanjem duhovnih veština i disciplina. Sa jednim takvim, prvi put sam se susrela pre par godina čitajući reportažu u novinama koja je zauvek promenila moj pogled na mogućnosti koje letovanje može da pruži. Sve dok ljudi imaju želje i volje da rade na sebi i svom ličnom razvoju, postojaće i nadahnuti pojedinci spremni da stanu na čelo jednog pokreta koji ujedinjuje napredak, lepotu, smisao i sreću i povezuje ljude sa različitih delova ove naše lepe planete. Baš tako nekako je nastao i Harmony program, namenjen svima onima koji žele da svoj mali, gore spomenuti raj, obogate novim iskustvima i doživljajima sa plaža nekih naizgled usamljenih a zapravo ne eksploatisanih ostrva koja nude baš ono što je takvom turisti i potrebno - čistu i nezagađenu prirodu, organski i dobro osmišljen jelovnik, jutarnje vežbanje joge uz more i praktikovanje niza emocionalnih i duhovnih tehnika od kojih celo naše biće može da procveta a energija se revitalizuje i podmladi. Pa zašto onda ne bismo sebi priuštili jedan takav odmor, drugačiji od svih prethodnih a u ovom materijalnom svetu, potpuno istih finansijskih vrednosti? Šta to sve nudi Harmony program pogledajte na sledećim linkovima. (https://www.youtube.com/watch?v=CYRwmeKx0Ac&feature=youtu.behttp://tehnikaemocionalneslobode.com/home/harmony/ )
Za kraj, gde god se obreli u ovim letnjim mesecima, bitno je znati i ponavljati sebi da leto počinje iznutra. I da onog trenutka kada odlučimo da naš odmor počinje, sve ostalo treba staviti na pauzu. Jer svi imamo pravo da damo sami sebi dozvolu za odmor i predah i hedonističko uživanje u svemu što nas okružuje kao i u sitnicama koje ovaj život čine lepšim i boljim. U ukusnom zalogaju hrane, u dodiru sunca na koži, u omiljenom sportu na otvorenom. Život je lep i treba uživati i u najmanjem trenu koji nam je darovan.
p.s. Sledećeg puta se čujemo u avgustu kada se vratim sa svog retreat-a sa Sinaja. Ostanite nasmejani i sa dobrim vibracijama! :)

субота, 3. мај 2014.

Oaza za relaksaciju i samorefleksiju

U današnje užurbano vreme,kada nas stres nagriza sa svih strana, potrebno je ako ne i neophodno pronaći kutke u kojima možemo obnoviti i revitalizovati svoju energiju. Baš poput kiše koja nam obilno pada ovih dana i nama je neophodno pročišćenje i detoksikacija... I u potrazi za tim divnim osećajem olakšanja, mirnoće i lakoće postojanja a na preporuku dragih i voljenih ljudi,odškrinula sam vrata jednog, gotovo magičnog sveta. Šarmantno ukrivenog među, još šarmantnije i ljupkije ulice starog Zemuna.
Već na samom ulasku, iza drvene table na kojoj je kredom ispisana ponuda ukusne hrane koju ovde spremaju ali i ponuda prodaje domaćeg, posebno gajenog vina, sačekao nas je širok osmeh domaćina i pogled koji pažljivo pamti verne posetioce ovog mesta. Uz srdačnost i toplu dobrodošlicu, prepustio nas je prolasku kroz neobičnu,staru i sa posebnim osećajem za detalje osmišljenu i dekorisanu kuću čije stepenice prijatno zaškripe pri dodiru stopala, kao da nude i sopstveni pozdrav isprepletan cvrkutanjem dva šarena papagaja.
Na spratu nas dočekuje gotovo zen ambijent ušuškanih stolova i stolica nalik na separee uz mnoštvo detalja sakupljenih sa svih strana sveta i usklađenih sa smirujućom bojom zidova koje krase neobične slike. A onda je došao red i na našu domaćicu! Sa prelepom energijom i zadovoljstvom kojim je isijavalo celo njeno biće, pozdravila je našu odabranu družinu i sa predanošću i strpljenjem, do detalja objasnila svaku od stavki jelovnika. Ili bolje rečeno, više nego magičnih jela od kojih je svako za sebe, nosilo čaroliju predela iz kojih je nastalo sa sve fuzijom začina,mirisa i ukusa koji su na tanjiru bili vrlo znalački,precizno i sa pažnjom sjedinjeni. A sve to zarad potpunog užitka u ovom ambijentu koji neguje i voli svoje stalne goste sa kojima se i prevazilazi glatka poslovna granica,sve u cilju ostvarivanja prijateljskog i gostoprimljivog, opipljujuće porodičnog osećaja.
I za tim stolom, u Semlin Art-u, u čudesnoj radionici hrane i vina za koju nigde nećete uočiti upečatljivu reklamu ili iznajmljen baner prostor na nekom popularnom sajtu, rađa se najdivnija priča o dragocenim trenucima koji život znače, o prepuštanju i uživanju u slasnim zalogajima spremljenim s ljubavlju, u čašici izuzetnog vina i punom i snažnom smehu koji samo naši najbliži znaju i umeju da izvuku iz nas.
U čistoj radosti koju gostoljublje i prijateljstvo rađaju zajedno.
Pronađite i vi svoju oazu i podelite sa nama put do vašeg odredišta za napajanje čistom i pozitivnom, životnom energijom. :)

понедељак, 10. март 2014.

Prolećno o(t)puštanje

Skoro je pa sredina marta. Ostavili smo iza sebe sva ta silna praznovanja, obilne trpeze i "alkoholne" zdravice i sa svežinom u nozdrvama možemo udahnuti ovo novo doba koje dolazi. Doba rasta, procvata i promene. Primećujemo da je i proleće nekako požurilo ove godine pa su magnolije,trešnje i višnje već ucvale, mameći nam poglede svojim prizorima kao izvučenim sa stranica nekog putopisa o Japanu. Ali proleće je pre sve svega poziv na buđenje i rasterećenje; jedan novi životni ciklus počinje a sa njim se očekuje da i mi sami okrenemo novi list i započnemo ovogodišnje buđenje i čišćenje.
Svog životnog prostora, svog socijalnog okruženja, svoje ishrane. I sebe samog. A neretko je to prva stanica sa koje treba započeti svoje malo putovanje.

...


O ishrani se najviše govori jer od nje sve i polazi. U zdravom telu zdrav duh a proleće je kao stvoreno za detoksikaciju i čićenje tela koje onda potom, daje i dobre reakcije psihe usled uravnoteženih fizioloških procesa u nama. Pa stoga, zašto se za početak ne bismo uputili na neku pijacu i inspiraciju za nove gastronomske inventure pronašli na Hleb i lale? Baš kao što to naša draga autorka Nevena kaže - pijace postaju inspirativna mesta i svojevrsna oaza zdravlja.
Iskoristimo je!

U korak sa ishranom, proleće je vreme za početak ili nastavak fizičkih aktivnosti koje bi telo dovele u formu i osnažile ga za borbu sa, kako spoljašnjim neprijateljima poput virusa i bakterija, tako i sa onim mnogo opasnijim - unutrašnjim saboterima našeg zdravlja poput nesanice, tegobe, anksioznosti, straha ili panike. Ja jesam ljubitelj trčanja i brzog hodanja koje smatram najzahvalnijim disciplinama za eliminaciju nakupljenog stresa i/ili viška kilograma ali isto tako, manje zahtevne aktivnosti koje podrazumevaju energetsko-fizičko delovanje i na duh i na telo možda predstavljaju još bolji put do mira i snage u sebi. Dojo Harukaze centar nudi baš takav niz vežbi i za telo i za um u vidu Reiki Antistres programa koji je možda prava stanica za sve nas koji smo u potrazi za prolećnim pokretačem ili punjačem emocionalnog i fizičkog tela. U svakom slučaju, uvek vredi probati jer svaka investicija u sebe i svoje zdravlje će se višestruko isplatiti.
 
Sasvim slučajno (a možda ništa u ovom životu i nije slučajno) pre par nedelja, put me je poveo stazom iscrtanom crtežima cveća u staru zgradu takođe starog jezgra grada, koja je vodila do nesvakidašnje toplog i prijatnog prostora očišćenog od svih loših vibracija današnje stresom ophrvane stvarnosti i zvukova tramvaja koji su u blizini pravili uobičajenu buku. Na prvi korak kada uđete u Centar za lični razvoj Sensei, dočeka vas takva smirenost i jednostavnost da na tren pomislite da toliki spokoj i mir davno niste osetili. Što zahvaljujući ljubaznosti Sanje Jovičić koja će vas dočekati na vratima, što zanimljivim i neobičnim programima za relaksaciju koje ovaj centar nudi. S obzirom da sam veliki zaljubljenik u pevanje ali i da verujem da glas zaista jeste svojevrstan organ za sebe, sposoban da iz nas odnese ili u nas unese odgovarajuću energiju putem zvuka, preporučujem vam da istražite granice svog bića i oslobodite se ustajale i loše energije putem Werbeck radionice na kojoj ćete shvatiti koliku moć nosi vaš vokal i kako tu istu moć možete iskoristiti u cilju sopstvenog oslobođenja i unutrašnjeg buđenja. (30.mart u 17h, cena radionice 1000 dinara).

I za kraj ovog posta (ali ne i manje bitno :) ), stižemo i do moje omiljene prolećno/letnje zanimacije - hortikulture ili, s obzirom da je to suviše širok pojam, nazovimo ovaj hobi ljubavlju ka uređenjem mini bašte/žardinjera. Biljke osećaju brigu i trud koji se oko njih ulaže i iako mi celog života govore kako imam zeleni palac jer mi sve što zasadim uvek uspe (a i prva knjiga koju sam ikada dobila bila je "Tvistu, zeleni palčić"! ), verujem da istina ipak leži u predanosti i ljubavi prema onome što gajite. Kao i uvek u životu, ljubav je taj začin, u ovom slučaju najbolje veštačko đubrivo :). Mr Bricolage uvek je tu da upotpuni i najluđu baštensku fantaziju i tako doprinese ostvarenju još jedne antistresne aktivnosti koja i zamori telo i odmori dušu, u jednoj reči - zaceli. 
Pa tako procvetaju i neki novi cvetovi za koje nismo ni znali da postoje u našoj duši. U našem vrtu lepote i dobrote.

" U svakom od nas postoji predivan cvetni vrt - vrt duše. Tu možemo uživati u mirisu svakog cveta i otkriti istinsku lepotu i bezgraničnu slobodu svog unutrašnjeg "ja". Sa svakom lekcijom koju naučimo od života, vrt naše duše raste i blista. Na kraju, mir, svetlost i miris–sreća naših pojedinačnih vrtova proširiće se na sve četiri strane sveta." ( Sri Chinmoy )

Želim vam da ovog proleća otpustite i oprostite, sebi i drugima, sve loše odluke, pogrešno izgovorene reči, neodmerene postupke i sve ono što je i vas i druge učinilo ili čini zatočenicima prošlosti. Život je suviše živopisan i prelep da bismo žalili, ljutili se, mrgodili ili plakali. Jer zapamtite - zdravo telo jeste postignuće ali neretko se poslovica i okrene pa zdrava duša uslovljava opstanak zdravog tela.
Pronađite samo svoj, ličan put do zdravlja!

понедељак, 17. фебруар 2014.

On. I sve moje



Neko je jednom rekao da, da bismo postali celoviti kao bića, nije potrebno da otkrijemo izvor ljubavi negde na Himalajima već da isti izvor pronađemo u sebi. Taj kutak svesne prisutnosti u trenutku i spoznaje radosti u onom svom najdragocenijem i najharmoničnijem obliku. U miru i uravnoteženosti, savršenom balansu naše i tuđe životne energije. I u potrazi za tim ciljem, prošla sam dugim i širokim poljem saznanja i postignuća, ostvarenih planova i momenata za pamćenje. Sve u želji da dosegnem taj svoj beskrajni izvor, tu nepomućenu sreću i vrelo ljubavi prema sebi i svima drugima. A onda,u trenutku koji to nikako nije nagoveštavao, posle godina i godina potrage, osetila sam da sam pronašla svoje toliko željeno mesto. Bilo je i boljih momenata i životno raskošnije režiranih susreta u kojima bih mogla da primim to saznanje. A ipak,krajnje jednostavno i skromno, pod strehom obične radnje u jednoj prometnoj ulici, jednog običnog kišovitog dana, spustila sam glavu na mesto stvoreno samo za moje uzglavlje. Na toplu kožu koja je disala u ritmu moga bića. Potpuno usklađeno,potpuno funkcionalno, potpuno istovetno. Deja vu momenat, zen stanje ili duhovna usaglašenost i predaja. Kako god nazvali taj osećaj blagostanja i jedinstva,jedno je sigurno.
U tišini se duše potpuno prepoznaju. Sinhronizuju i usklađuju. I raspoznaju frekvencu drugog bića kao svoju sopstvenu, kao svoje jing ili jang jedinstvo. Kao svoj mali raj na zemlji, ličan i očima svih drugih skriven. Trenutak te spoznaje ne lomi vreme i ne prekida prolaznost;  ne ispira kiša i ne ometa buka spoljnog sveta.Ostala sam tamo da stojim i trajem, zauvek prisutna u jednom trenu za kojim sam tragala čitavog života.
Sve dok moja duša nije prepoznala.
Njega. I sve moje.

среда, 12. фебруар 2014.

O Budi i seljanima

Postoji jedna divna priča o Budi koju sam za ovu priliku pozajmila iz mog omiljenog duhovnog izvora, Sense i glasi ovako:
" Postoji priča o Budi i njegovom učeniku kada su prolazili kroz neko selo. Seljani su izašli i počeli da ih vređaju. Buda je mirno produžio, a učenik je pobesneo i tražio od Bude da se vrate kako bi se raspravili sa njima. Buda mu je odgovorio - Zašto se toliko uzbuđuješ? Ako ti neko nešto daje, a ti to ne uzmeš, to i dalje ostaje u njegovim rukama. "
Poenta ove priče dotakla me je danas kada sam, naišavši na sličnu situaciju, razmišljala o onima koje sam srela na svom putu. I pre svega, o uzrocima zbog kojih su neki ljudi skloni da seju i šalju zlo. Jedna mudra osoba mi je pre mnogo godina odgovorila na to pitanje jednostavnim rečima - Zato što misle da mogu. Zato što im delujemo dovoljno ranjivo, dovoljno izloženo za oštrenje njihovog ega. I to je istina, na neki način pa makar i nesvesno, čovek može odati i pokazati rascepe u svojoj auri, u svom duhovnom omotaču ali to istovremeno može i ne mora naići na zlobu iz spoljnjeg sveta. Svi smo od istog sazdani i naša ranjivost nije mana koje treba da se stidimo već vrlina koja nas čini ljudima, sklonim saosećanju i razumevanju drugih. Sve je u tome ko nas okružuje. Često okruženje ne možemo da biramo, bar ne poslovno ali onda svakako treba svesti interakcije sa toksičnim ljudima na minimum. Jer sama činjenica da neko ima potrebu da vas povredi i vređa, čini ga umnim i duhovnim seljaninom. I samim tim, nepotrebnim žiteljom naše stvarnosti.
Mi možemo biti ta promena koju želimo da vidimo u svetu. Možemo biti neka nova Amma, biće koje otelotvoruje čistotu i ljubav prema drugima i makrokosmosu ali mi ipak ne možemo promeniti svaki mikrokosmos na koji naiđemo. Svi ljudi jesu vredni spašavanja ali ne žele svi da budu spašeni. Neki ljudi svojom slobodnom i snažnom voljom biraju tamu umesto svetlosti i mi tu ništa ne možemo učiniti sem da i njima i sebi dopustimo pravo na ličan izbor. Jedna je stvar pomoći nekome i usmeriti nekoga ko iz nenamernih razloga učini kakvo zlo ili štetu ali sasvim druga ulagati svoju energiju i trošiti sopstveno svetlo na bića koja nisu vredna našeg sjaja.
Setite se toga svaki put kada vam neko uputi ružnu reč ili poželi da vas svesno povredi. I tada samo mirno produžite svojim putem. Jer njihovi darovi tada ostaju u njihovim rukama.

недеља, 9. фебруар 2014.

Uhvati dan. I novi život počinje!

Suštinu života čine nova iskustva i neke nove stvarnosti. Svaki trenutak u kom smo spremni da se zamislimo i zapitamo šta nas je dovelo do mesta gde se trenutno nalazimo a potom i prepustimo bujici novopridošle energije- to je carpe diem, iskorišćen momenat i potpuna predaja novom i svežem toku stvarnosti! Jer promena je jedina konstanta u našem životu, sve se menja i prati životnu struju a gde će nas odvesti ta snažna i nezaustavljiva sila, odgovor je koji možemo saznati samo ako sebi dozvolimo pravo na nove početke i nova saznanja.
Dani koji slede (ali i svi drugi koji nas očekuju u daljoj budućnosti) stvoreni su za istraživanje. Sebe i sveta oko sebe. Postoje ljudi koji uživaju u osećaju sigurnosti i znanju koje im takvo razmišljanje donosi ali to je vrlo statičan život i ne donosi bar minimum uzbuđenja koji je svima nama potreban kao osveživač svakodnevice. Rutina ubija umetnika u svakom čoveku i stoga joj se treba odupreti makar i minimalnim i sitnim uplivima u nepoznato.
* Jedan od koraka koji svaki čovek treba da preduzme u cilju ulepšanja svoje stvarnosti jesu izleti i neplanirana putovanja. Danas to nije zahtevno organizovati i sprovesti imajući u vidu da skoro svako može pronaći jedno slobodno poslepodne u kom sebi može pokloniti novo iskustvo, bolje i drugačije od svih aktivnosti koje podrazumevaju ustaljene šablone besposličarenja. Moja topla preporuka su neki od izleta koji kombinuju vredno kulturno zaveštanje i savršene prirodne lepote, baš poput odlaska u Drvengrad i Andrićgrad . Ili možda otiskivanje do malo daljih (a ipak bliskih) mini destinacija koje su sinonim za usaglašavanje sa prirodom i njenim ritmičnim tokom; savršene oaze za čišćenje negativne nakupljene energije i revitalizovanje duha i uma ( http://www.popusti.rs/29-eura-za-posetu-plitvickim-jezerima-d13829 ).
Izlet je moguć i u sopstvenom gradu jer uvek postoje neka mesta koja nismo istražili, neki kutak koji nismo osetili i doživeli onako kako je trebalo ili smo možda nebrojeno puta prošli pokraj njega ne shvatajući vrednost koju poseduje. Na to uvek pomislim kada se setim mog obilaska Podzemnog Beograda. Neslućeno bogatstvo zakopano je ispod tla kojim svakim danom koračamo i stoga, uvid u te hodnike vremena jeste ono što obogaćuje dušu podsećajući je na istinske i prave vrednosti. A to je očuvanje i vrednovanje svog bogatstva koje imamo, kao ljudi i kao nacija.

*  Šta je to što ste oduvek želeli da probate a niste?
Mnogo puta iste stavke dodajemo na listu želja poričući svoju odgovornost što ih nismo već doživeli i iskusili. Novac nije prepreka već vrlo često neorganizovanost i neobaveštenost pa stoga, ne dozvolite da ovo leto protekne u istom ritmu! Ja takođe nameravam da prestanem da odugovlačim sa ostvarenjem nekih svojih želja i da sa prvim prolećnim suncem napravim svoje prve korake uz veštačku stenu. Pošto mi je za onu pravu ipak potrebno daleko više iskustva :). Karting me takođe oduvek privlači ali, iako je u pitanju skup sport za naše područje, moguće je pronaći i jeftinije karte na početku sezone, samo ako se na vreme isprate aktuelne ponude domaćih sajtova sa popustima. (http://www.kart.rs/cene-termini.html ). 
Kajaking je takođe fizički ali i mentalno vrlo izazovan sport i iako ga obično prati glas profesionalnog sporta, za početne korake ili amatersko bavljenje istim nije neophodno previše vremena uloženog u vežbanje i trening. A pritom pruža dozu snažne i pozitivne energije! (http://www.wildserbia.com/sr/avanture/avanture/kajaking ).

* Kada sam pre par dana probala kinesku kuhinju šefa restorana Luda kuća, više od same fuzije ukusa i te harmonije na tanjiru oduševila me je strast koju je dotični gospodin utkao u spremanje naših obroka. Nepoznati ukusi mom nepcu su doneli mnogo više od ugodnog ugođaja ukusne hrane, štaviše, bilo je to pravo malo gastronomsko putovanje u središte Kine, začinjeno sa svakom kapljicom soja sosa. Stranu kuhinju možete probati bilo gde u Beogradu ali to nije poenta ovog hedonističkog istraživanja.
Suština je pronaći one ljude, ona mesta i one trenutke koji donose i vrednuju nivo istinskog prepuštanja novom i nepoznatom i omogućavaju vam potpunu spoznaju i potpun užitak u trenutku u kom prelazite granice njihovih zemalja i kultura. Sinoć je tu mogućnost nudio i prostor poznat kao Mikser house koji je organizovao degustaciju i prodaju sirijske hrane u cilju poboljšanja uslova života azilanata i ostvarivanje njihovih novih, boljih početaka u našoj zemlji.
I ukus takve hrane imao je u sebi daleko više od začina i uticaja tla sa kog je potekao; bili su to zalogaji slobode i ljudske humanosti.



* Za kraj,potrebno je reći da je istraživanje mnogo više od svega ovde navedenog. To je svesna odluka da se krene na put i upozna kako sopstveno bivstvo tako i nepoznate staze i slepe ulice nekih ljudi koji nas okružuju. Istraživanje je naša obaveza za ceo život, naš zalog kako svetu tako i nama samima ali i način da od života uzmemo sve ono što nam je namenio i što još od rođenja, strpljivo čeka na nas.
Jer kad je učenik spreman, učitelj će se pojaviti. A baš od svakog na ovom svetu, možemo nešto vredno naučiti.