четвртак, 7. август 2014.

Od mora do pustinje. Moć u zrnu peska

...
Moj prvi susret sa afričkim tlom i vrelim pustinjskim vazduhom obeležila je gužva, metež i neobična mešavina engleskog i arapskog jezika. I taj gostoljubivi arapski šmek, uvek i svuda prisutan a neretko i široko nametan, kao deo kulture i tradicije. Bila sam smeštena u jednom od sigurno najlepših izgrađenih rajeva na zemlji, predivnom kutku smeštenom na rtu sa kog se pružao pogled na bajkovito ostrvo Tiran u daljini i na bele brodove koji su razvozili turiste po tirkiznom Crvenom moru. Docekao nas je i svež i rashlađujući vetar uz pregršt osmeha naših domaćina zahvaljujući kojem ću Egipat zauvek pamtiti kao zemlju nasmejanih ljudi. Bez obzira na težinu života koji vode i vrelinu sunca koja njihova tamnoputa tela približava boji uglja, zahvaljujući njima, u sećanju ću čuvati ovaj put kao dodir sa zemljom pozitivnih i dobrih ljudi.
Jedan od tih divnih i skromnih Egipćana je i Hadra Matta. Dostojanstven u obavljanju svog posla, miran i dobronameran, milog lica i pomalo tužnih očiju. Ali uvek raspoložen za priču uprkos svom skromnom znanju engleskog i zahvalan,duboko zahvalan za svaki vid pažnje koji mu je upućen pa bio to i običan svakodnevni pozdrav. Takve ljude želela bih da otrgnem od zaborava jer verujem da zaslužuju mnogo više nego što im je sudbina dodelila. A deluje opet kao da se ne žale već da žive u zahvalnosti za sitne dnevne darove. To su ljudi od kojih se najviše uči.
Nasuprot njima, postoji onaj većinski deo stanovništva koji je umeće trgovine i konverzacije sa turistima razvijao godinama, lišavajući ga svake ljudskosti i želje za iskrenom komunikacijom pa i interkulturalnom razmenom. Takav je bio i Muhamed koga smo sreli u okviru njegove male radnje u Dahabu. Vešt pregovarač,iskusno uporan, lažno ljubazan. Jedan od mnogih koji svoju budućnost vidi u veštini prodaje onoga što nudi ali i svoje naučene harizme. Miljama daleko od iskrenih osmeha istinskih Egipćana.
Kada smo se tog vrelog dana zaputili u srce pustinje i najstariji hrišćanski manastir na svetu, Sv.Katarinu, uočili smo nebrojeno puno kamenih masiva i brda nalik na piramide kakve vekovima traju i stoje kraj Kaira. I nismo mogli a da se ne zapitamo gde se izgubila ta generacija inteligentnih ako ne i brilijantnih umova koja je bila u stanju da u dalekoj prošlosti ostvari takvo građevinsko čudo i podari ovom svetu egipatske piramide. Danas ulicama Sinajskog poluostrva voze nesavesni vozači dok nam se iz radnji usiljeno smeše prodavci replika poznatih brendova. Egipatski Sinaj kao da je polako počeo da gubi svoju dušu negde u trci za novcem i sjajem, za preživljavanjem u zemlji koja ne obećava i ne nudi svetlu budućnost. Možda ta duša još jedino postoji u pogledima starih beduina koji pred manastirom Sv.Katarine prodaju ono jedino što imaju, kamenje nepregledne pustinje obrađeno tako da njegovo središte blješti i sija na neumoljivom, jarkom suncu. Baš kao i njihova želja da sačuvaju svoje nasleđe i ostanu baš tu gde jesu,među kamenim brdima, nošeni kamilama kao simbolom njihove izdržljivosti i snage. Želje za životom.
Tu želju za životom najlepše i najčudesnije čuva podvodni svet Crvenog mora sa svojim ogromnim prostranstvom netaknute i očuvane prirode. Pregršt korala, različitih boja i oblika koji se sve od plićaka pa do dubina protežu u svojoj glatkoj i čvrstoj, stamenoj slobodi; jata riba jarkih boja i neobičnih šara koje ne prezaju da izađu na svetlost sunca i pokažu svoje boje šepureći se na grebenima kakvi se pružaju duž cele obale Nama Bay-a. U Crvenom moru, izrazito slanom i čistom,sve pulsira životom i slobodom. I skriva svoje lepote pod površinom nemirne i predivne vode.
U samom gradu, slika je sasvim drugačija. Lepota arapske kulture biva razmetljiva i nametana,mešajući stilove,zvukove i povike. Spoj kontrasta je više nego uočljiv u mirnoći Saudijskih žena pokrivenih svojim burkama i navalentnim prilascima pričljivih lokalaca spremnih da uđu u vaš lični prostor zarad neke svoje potrebe i cilja. I to je ono što u mnogome kvari utisak i štaviše, preispituje vaše sopstveno shvatanje arapske kulture kao konzervativne i zatvorene zajednice, možda i poštovane baš zbog te svoje mirne i dostojanstvene zatvorenosti ka novinama i drugim kulturama. A možda taj duh starih vremena još jedino čuvaju porodice poput one kraj koje sam se jednog jutra našla, za istim stolom, nenadano i na iznenađenje i mene i njih. Staloženo i bez glasa, obedovali su u tišini, prekidajući je tek povremenim rečima najstarijeg člana porodice ili delovima molitve kojima je mlad čovek za susednim stolom blagosiljao svoj obrok. Taj trenutak bio je vredan pamćenja ali i pravi,istinski pokazatelj postojanja islamske kulture ispod sveg tog modernog i novog, zapadnjačkog prihvatanja sveta i svog mesta u njemu.
...
Mirisi i ukusi te daleke zemlje, egzotičnost cveća i toplina osmeha, dodir i ukus slane vode i vreli,žuti pesak među prstima, miris nargile i pogledi muslimanskih žena, vetar u sred pustinje i glas beduina...sve se to spaja u jedinstvenu i neponovljivu sliku Afrike, tog malog delića koji sam uspela da otkinem i sačuvam samo za sebe, za sve godine koje slede i sve hladne mesece koji nam predstoje. Da me greje i podseća na postojanje tih nebrojenih svetova i mikrokosmosa u svakome od njih, na bogatstvo prirode i ljudi i veru da svako sunce sija za nas i u nama sve dok smo mi sami sunce za one oko nas i one na našem putu.
I naučila sam da je sva moć u jednom zrnu peska.
Mali pokušaji otvaraju velika vrata.
Baš kao osmeh. Sa koje god strane sveta stigao.



Нема коментара:

Постави коментар