петак, 31. јануар 2014.

Kad logika zakaže. Put do reda u haosu

Dok smo bili mlađi i nezreliji u ovom svetu, verovali smo da se pravda apsolutno nagrađuje pravdom, dobrota dobrotom, istina istinom. Ili je bar većina nas verovala u tu ideju. Ali realnost je sasvim drugačija i svi smo svedoci da život često zna da bude ne fer, da često zna da nas zbuni ili razočara reakcijom na našu akciju. I to obično biva najglasniji signal za buđenje. Istina je da uvek treba težiti dobrom. Da drugim ljudima treba davati najbolji deo sebe iako to možda, a nekad i vrlo često, ne zaslužuju. Meni se uvek javi taj uporni glas u glavi da sve što radim radim zbog sebe, da zbog sebe nastojim da ne vratim loše na isti način jer smatram da to nije put koji igde vodi i da imam moralnu obavezu da svojim malim primerom učinim ovaj svet boljim. Makar i po cenu da ta druga strana to ne primeti i ne vrednuje. Ali i ne mora.
Računi se i onako svode na nekoj drugoj listi.
Pitanje je, šta uraditi u trenucima kada logika događanja zakaže i kako pronaći iole reda u spomenutom haosu? Pišem vam ovo stoga što i sama, kao i mnogi od vas, svakodnevno doživljavam ničim izazvane nepravde što od nadređenih ljudi koje štiti taj hijerarhijski model što od ljudi koji su vođeni, tužno i jednostavno, željom da povrede. Kako se onda postaviti? Danas sam razmišljala o tome u trenutku kada me je, po ko zna koji put, kinjio isti čovek kome niti sam mogla niti sam htela da uzvratim na isti način. I kroz um mi je prošla jedna misao Siniše Ubovića koju sam pročitala nedavno a koja me je inspirisala za sve naredne dane koji su naišli. Naime, pisao je o jednom od svojih svakodnevnih dana koji iziskuju sređivanje brda papirologije i nužno suočavanje sa večito teškim šalterskim službenicima ali je on taj svoj dan, taj niz prepreka za koje je unapred znao da ga očekuju, odlučio da zaobiđe na sledeći način - "Nekada sam verovao da odlazak u bilo koju instituciju u kojoj treba da tražim zahtev ili potvrdu u startu znači gubljenje vremena, nerviranje i susret sa osobama ne baš voljnim da pomognu i izađu u susret. Današnji dan mi je bio u znaku rešavanja papirologije, poreska uprava, banka, administracija...sve je išlo više nego dobro i sve se odvijalo sa lakoćom i u prijatnoj atmosferi- jer sam pre izlaska iz kuće doneo tu odluku. Odlučio sam da ću u svakom kontaktu, u svakom razgovoru, na svakom šalteru održati svoje dobro raspoloženje i rešenost da sve obavim na savršen način i sa lakoćom. Vratio sam se zadovoljan obavljenim i stvarno je fantastična stvar kada i nekom ko je u nekom svom "tmurnom" raspoloženju izmamite osmeh. To uspevamo upravo svojom rešenošću da nas tuđa "drama" ne uznemiri, jer to ipak nema veze sa nama. Mi možemo da biramo svoje misli i zato birajmo one od kojih se dobro osećamo i koje nas vode napred, u pravcu rešenja. Potpuno je u redu da menjamo svoja uverenja, a i korisno!"  (https://www.facebook.com/ubovic.sinisa?fref=ts )
Tuđa drama zaista nema nikakve veze sa nama i često najagresivniji ljudi prema nama baš ništa i ne osećaju. Oni samo imaju potrebu da izbace sav svoj akumulirani bes i frustraciju verujući da zlim ponašanjem prema nekom drugom - njihov ego i značaj rastu. Lažan osećaj moći. Agresija uvek govori o ranjivosti, štaviše, ne postoji pouzdaniji pokazatelj iste. Ali kada biva prema nama usmerena, najbolje što možemo za sebe da uradimo, kako bismo se zaštitili od njenog razornog uticaja, jeste da zamislimo svoj kutak mira i spokoja u svom umu i da svakoga trenutka sebi ponavljamo da sve što se događa nema nikakve veze sa nama već sa osobom koja spomenutu negativnost šalje. Svi možemo da pogrešimo, da kažemo ili uradimo nešto nenamerno ali svi mi ne zaslužujemo agresiju ukoliko je i sami nismo nekome uputili. I zato, ne pecajte se u tu zamku, ne nasedajte na ponuđenu oštricu noža već je ignorišite dozvoljavajući joj da prođe mimo vas a ne kroz vas.
Jer život je suviše kratak da bismo dozvolili da nas tuđi haos zaplete. Stoga držite svo vreme svoje klupko u rukama i pratite svoj put.
Svoj red u svom umu.

среда, 29. јануар 2014.

Susreti svetova

“Najvažnije susrete duše dogovaraju mnogo pre nego što su se tela videla.” 
                                Paulo Coelho
 ...
Neke potrage vodimo čitavog života. Tražimo sebe i svoje mesto u svetu. Tražimo svoj put. Tražimo neke nama bliske ličnosti svesni da nam dobri i dragoceni ljudi obogaćuju život. Ali ga u onom najdubljem i najlepšem smislu obogaćuje ta, najčešće nazivana, srodna duša. Emocionalni gral za kojim strpljivo i istrajno tragamo.
Neki ljudi imaju sreću da mogu da kažu da su tu svoju posebnu potragu već završili. Nema potvrde da su napravili pravi izbor osim njihove instinktivne i intuitivne spoznaje da su dosegli svoj cilj. Da su pronašli onu idealnu polovinu ili bar jednu od njih, za one koji veruju u postojanje više srodnih duša. Ali upravo taj osećaj iznutra, ako se oslobodimo svih umnih zaključaka i razmišljanja, jeste najverodostojniji i najrealniji impuls koji nam govori o pravilnosti našeg izbora. Verujem da se jedino oslobađanjem od očekivanja i zamišljenih ideala, može shvatiti suština svog izbora. I stati iza njega. Uprkos paketima nenadanog koje život donosi.
Znaćete da ste pronašli srodnu dušu onda kada budete spremni da uprkos svemu i svakom, ostanete uz tu osobu. Jedna od naših uspešnih žena, psiholog Bojana Obradović, rekla je to na jako lep način: "Pravog muškarca, s kojim ćete trajati, nećete prepoznati po izgledu, po diplomi, po inteligenciji. Onog pravog prepoznaćete po načinu kako vas drži za ruku, kako vas ljubi, kako vas grli – ni prečvrsto da ostanete bez daha, a ni prelabavo da nestanete bez traga. Pravi vas drži taman onako kao treba, da znate čiji ste." (https://www.facebook.com/licnirast). I to je sva suština jer potraga za srodnom dušom jeste potraga za nijansama i sitnicama koje dopunjuju naše biće i čine tu drugu osobu jedinstvenom u odnosu na sve ostale.  Ako smo sposobni da u drugome prepoznamo i uočimo te najskrivenije i najsuptilnije crte ličnosti kao i on u nama, ako smo spremni da ih volimo,negujemo i podstičemo njihov rast i razvoj, tada možemo reći da smo pronašli svoju srodnu dušu. Svoju drugu, idealnu polovinu jabuke.

субота, 25. јануар 2014.

Pahulja po pahulja sećanja

... Sneznim i tihim danima poput današnjeg, sustižu nas više nego inače,uspomene. Na sve one lepe i predivne trenutke, davne ili skorašnje, koje smo delili sa nekim ko nam je posebno značio ili nam i dalje znači. Nije samo romantična ljubav vredna ovakvih sećanja već svaka,dodirnuta ili ne, nit čiste i iskrene povezanosti među ljudima.
Sećanja na posebne ljude se nose u sebi, postojano i nemo, o njima se ne govori. Na taj način,kao da štitimo svoje uspomene od onih koji ih ne bi razumeli i shvatili jer ih jednostavno nisu doživeli. Nisu sa našim ljudima delili emocije, zagrljaje, čak ni ćutnju. I zato i treba u tišini nositi svoja sećanja. Kao najlepšu ogrlicu na koju nam je život, jednu za drugom, nizao perle dragocenih trenutaka.
Haled Hoseini je rekao da je svaka pahulja uzdah jedne žene u svetu i da svi uzdasi lete u nebo da bi se tamo spojili u oblacima a potom izlomili na hiljadu delića, padajući dole na zemlju i ljude. Za mene, svaka pahulja je deo jednog sećanja, poput isečka neke stare fotografije i hvatajući u dlan jednu za drugom, spajam i pronalazim sva svoja izbledela i davna sećanja. I čuvam neke posebne duše od zaborava. To je jedna od čari zime, to što donosi nostalgiju ali i romantičnost, smirenu i tihu postojanost nasuprot navali osećanja i uspomena.
Uhvatite bar jednu pahuljicu danas i zadržite je u svom dlanu sve dok se ne istopi. Jer tako ste bar jedno svoje sećanje utisnuli u biće, ne sa tugom i žalošću već sa svesnom i čistom ljubavlju. A onda i taj trenutak nanižite na ogrlicu svojih malih i vrednih dragocenih momenata.


http://www.youtube.com/watch?v=tTdqdOC2DtI


петак, 24. јануар 2014.

Ljubaznost. Malo ostrvo dobrote

Nekada su se ljudi, čini se, mnogo više voleli i poštovali. Samim tim, i bili ljubazniji jedni prema drugima, svesni da ono što dajemo ono je što primamo. Nijedna emocija koju pošaljemo van sebe neće proći mimo nas već će nam se vratiti, izabrali da delujemo dobro ili loše. Isto je i sa ljubaznošću.
Ovu jednostavnu reč, ja prevodim na sebi svojstven način kao Ljudsku Bazičnu Vrednost. I ona to zaista i jeste, pokazuje nam koga možemo a koga ne smatrati čovekom sa vrlinama i vrednostima. I tom, jednom od najcenjenijih osobina- umećem stvaranja dobrog slanjem svesno i odabrano pozitivnih i afirmišućih emocija drugim ljudima. Lepo je ulepšati nečiji dan jednostavnim i dobronamernim gestom, rečju ili delom. Lepo je i ne košta ništa a mnogi to danas svesno odbacuju, da li iz nezainteresovanosti za druge ili iz neke sopstvene razočaranosti nije ni bitno. Jer nije ni teško ni zahtevno ni iscrpljujuće biti dobar čovek prema drugima.  
Biti bazično, ljudski vredan. Biti ljubazan.
Takođe verujem da, kada naiđu dani kada drugi prema nama budu neprijatni, bezrazložno neljubazni i cinični, ne smemo takvo ponašanje shvatiti lično i lečiti svoje osećaje sličnim ponašanjima prema drugima, prenošenjem te loše i negativne energije. Naprotiv, tako nikome neće biti bolje a graditi sebe kao dobrog čoveka svakoga dana i svakoga minuta, prema svima, kako poznatima tako i onima koje ćemo samo jednom u životu sresti u nekoj čekaonici,na nekom šalteru, u nekoj ustanovi... to je postulat svega onoga što jesmo i treba da budemo. Biti pre svega ljubav rekao je jednom neko, a ja dodajem da je ljubav i ljubaznost, to malo ostrvo dobrote u današnjem svetu.
Neprocenjiv je osećaj kada vam se neka baka ili neki deka nasmeše jer ste udovoljili njihovu želju za kojom rečju razgovora, nesvesni koliko ste puno nekome dali i ulepšali dan onima kojima ste možda i jedini sagovornici već duže vreme. Neprocenjiv je osećaj kada ljudima koji mnogo i naporno rade, svakoga dana služeći vas i vaše komšije na kasi neke prodavnice ili supermarketa, umesto namrgođenog lica ponudite vedar osmeh i koju reč utehe. Zvuči možda nebitno, možda kao nešto što se podrazumeva i što ne bismo ni trebali da spominjemo ali činjenica je - retko ko se toga danas seti.Mnogo ljudi užurbano korača svojim putem nesvesni onih koji stoje kraj ceste, žedni ljubavi i podrške, saosećanja i ljubaznosti. Lako je kroz život ići gledajući samo sebe i svoje interese ali nije ni pošteno,ni ljudski, ni dobro,ni ispravno. Budite danas ono što želite da budete sutra. Budite onakvi kakve želite da vas vaša deca sutra vide i doživljavaju. 
I ne dozvolite da ne budu u pravu.
Ljubaznost je mali korak za čoveka ali veliki za čovečanstvo.

недеља, 12. јануар 2014.

Mala putovanja i velike stvarnosti

Postoji jedna poslovica koja kaže (parafraziraću) da čovek koji ne putuje, uvek čita jednu istu stranu knjige. Ali smatram da je to suviše isključiva definicija s obzirom da nam je za putovanja, bar ona fizička, potreban novac koji možemo ali i ne moramo imati. Osim ukoliko se odlučimo da na svoja putovanja krenemo u neka mala, lična i verovatno ne toliko popularna odredišta ali našem duhu bliska. Stoga krenimo!
* Manifestacija "Jedna knjiga - jedan grad". Uputiti se do Gradske biblioteke u Pančevu nije ni težak a ni zahtevan poduhvat a predstavlja pravo malo, književno putovanje u središte onoga što s pravom možemo nazvati kvalitetnom literaturom. Svake godine, počevši od 2008-e, grad Pančevo se pridružuje brojnim svetskim gradovima u cilju promovisanja kulture čitanja i književnosti slaveći svake godine nekog novog autora, njegovo delo i tradiciju i kulturu zemlje iz koje potiče. Smatram da je ovo vrlo lep i poželjan primer toga na koji način treba polako vratiti kulturu u naše društvo (i posrnule vrednosti svakako) a u okviru ovog događaja imaćete prilike i da učestvujete u tribinama i raznim predavanjima i tako se još bliže, po želji, upoznate sa aktuelnom temom ovogodišnjeg festivala. A ove godine, to je knjiga "Tačka omega" Dona DeLila, poznatog američkog romanopisca. Festival će trajati od 27-31.januara i kao veliki zaljubljenik u književnost, toplo vam ga preporučujem! Jedan od partnera ovog festivala je i izdavačka kuća "Geopoetika" što samo po sebi govori o kvalitetu predstojećeg programa. 

* Balkan Cheese Festival.  Putovanje je i svako gastronomsko istraživanje pa smatram ovaj događaj predivnom prilikom za sve nas koji do sada nismo bili, ili trenutno nismo, u mogućnosti da otputujemo u sve udaljenije krajeve naše zemlje! Festival sira će se održati od 25-26.januara u prostoru Mikser House-a i predstaviće sve posebne vrste sireva koji se prave duž celog Balkana, sa naglaskom na one koji potiču iz različitih delova (i domaćinstava) naše zemlje. To je predivan način da spoznamo sopstvenu tradiciju i pre svega, sve uticaje koji su dolazili sa strane, iz zemalja koje nas okružuju a koje su naši proizvođači možda i nesvesno preuzeli i "utisnuli" u svoj proizvod. Hrana je oduvek spajala ljude i premošćavala razlike i zasigurno inspiriše upoznati neke nove ljude i čuti njihove priče. Više informacija možete potražiti na sajtu http://www.izlozba-sira.com/.

* Argentinski tango u Guarneriusu. Osim jezika i hrane, ples je takođe deo identiteta svakog kulturološkog podneblja i ne postoji brži način da otputujemo,osetimo i shvatimo ritam i senzibilitet jedne zemlje od ulaska u njenu suštinu,njeno nasleđe u kom nacionalni ples igra veliku ulogu. Od 2.februara, Centar lepih umetnosti Guarnerius vodi nas na putovanje u zemlju strastvenih i snažnih ljudi, kroz niz tematskih radionica i časova argentinskog tanga u kojem svaki pokret predstavlja odu slobodi, ljubavi i samom životu. Oduvek tango smatram jednim od najlepših, najpotpunijih i najsadržajnijih plesova južne Amerike a svakog tango igrača - glumcem na sceni koji svoju priču, univerzalnu a ipak obogaćenu jedinstvenim elementima, prenosi nama posmatračimo kroz svaki okret i položaj koji telo zauzme. Do te mere da i sami poželimo da budemo sledeći koji će prenositi i stvarati sopstvenu, strastvenu priču!

...
Ovo su samo neki od primera kako možete povesti svoj um na putovanje i ujedno kvalitetno provesti slobodno vreme. Predloga je još puno, od odlaska u neki od naših brojnih muzeja koji ipak rade ( http://muzejirade.com/ ) i koji nam ne pružaju samo uvid u stvaralaštvo svojih autora već i priliku da sami pođemo stopama njihovih inspiracija, preko nekoliko filmskih festivala koji nam predstoje a koji svakako nude pregršt kulturnih uticaja zemalja iz kojih potiču i možda nas baš inspirišu da jednoga dana posetimo mesto zbivanja radnje (10.Festival evropskog dugometražnog dokumentarnog filma, Velika dvorana Sava centra,30. januar – 6. februar) pa sve do časova origamija, aranžiranja cveća i ikebana, učenja nekih novih veština poput sviranja na gitari (http://www.dojoharukaze.org/ )...
Putovanja se uvek dešavaju onda kada je čovek spreman da se otisne. Sa vlastite obale, iz vlastite luke ili ljušture i uputi ka nepreglednom i svežem, moru mogućnosti.
Putovanja uvek započinju u srcu putnika.

четвртак, 9. јануар 2014.

Nova godina, nov početak!

Na početku svake godine, skloni smo da pravimo obimne liste željenog i očekivanog za dane i mesece koji slede. I to je predivno jer svaki početak nam nudi šansu da uradimo nešto novo i drugačije. Da proširimo vlastite vidike i zakoračimo tamo gde još nismo bili. Ova zima bila je blaga prema nama i umesto u snežnoj idili, na samom startu 2014-te uživamo u suvim danima prošaranim suncem, bez ledenog vetra koji bi nas štipao za obraze.
Moj životni moto je Sutra je novi početak. Svaki dan nosi nešto neočekivano i stoga nije samo taj prelaz iz stare u novu godinu vredan beleženja planova i ideja. Pa ipak, većina nas najviše u tim trenucima biva svesna prolaznosti vremena i potrebe da svoj život promeni u smeru koji bi podržavao iskrenu radost, ushićenje i zadovoljstvo. Stoga,evo nekih ideja sa moje Novogodišnje (a i dnevne :) ) liste.
* Odlazak na salaš. Sebi već godinama unazad obećavam da ću bar jedno popodne posetiti neki od divnih salaša (ili možda bolje rečeno etno sela na otvorenom) u Vojvodini. Salaši danas daleko prevazilaze ono što su nekada bili; danas predstavljaju svojevrstan muzej ugostiteljstva i hedonizma, sa nebrojeno puno sadržaja koji nas nose kroz vreme i generacije njegovih domaćina. Verujem da doživljaj ručka i šetnje na salašu ima tu moć da inspiriše, zbliži ljude i formira neka nova poznanstva dok nepca uživaju u ugodnim ukusima sveže hrane. Tu je i vožnja fijakerom koju mnogi salaši danas nude, poseta privatnim ribnjacima, mogućnost posmatranja ptica ili bavljenja jednim od verujem, najlepših sportova - jahanjem. Terapija konjima ili hipoterapija danas je mnogo više od mogućnosti pravilnog razvitka i usaglašavanja motornih funkcija; to je jedan poseban vid energetskog terapeutskog postupka gde životinje kao i čovek, učestvuju u razmeni energija usaglašavajući svoje disanje,svoj ritam i auru. Stoga ne čudi što boravak u prirodi i kontakt sa ovim bićima podjednako energizuju čoveka kao i druženje sa toplim i pristupačnim ljudima.
* Izdati svoju knjigu. O ovom svom snu sam retko kada i retko kome ranije govorila iz jednostavnog razloga što put od pisanja do izdavanja dela traje jako dugo i neizvestan je poduhvat. Ali svakako, najvredniji mogući dokument koji čovek može ostaviti iza sebe. Ukoliko niste vični pisanju ili to ne predstavlja vašu strast, pronađite ono od čega vam srce zaigra, samo vašu tajnu ili javnu pasiju i posvetite joj se svim srcem! Dozvolite svom potencijalu da procveta i najbitnije - materijalizujte svoje želje.
Vajanjem ,pisanjem, crtanjem, snimanjem vlastitog glasa. Imamo tu sreću da budemo rođeni kao kreativna bića i stoga talente nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo u smislu da sve ono što se ne gaji, vene. Svoje delo očekujem da završim najkasnije do leta kako bih, u moru izdavača, izabrala onog adekvatnog ili je možda bolje reći - izborila se za njega s obzirom da već imam u vidu tri najželjenije izdavačke kuće. Uz sav napor koji sam do sada ostvarila, sve svoje nagrade, pohvale i postignuća i pre svega - uz ogromnu strast i volju ,očekujem da dosegnem svoje parče spisateljskog neba. :)
* Nastavak školovanja u inostranstvu - Mnogi samo tiho slegnu ramenima ili uzdahnu kada im izrazite svoju želju za doškolavanjem negde van naše zemlje. Smatraju to odlivom mozgova s obzirom da se veliki broj naših stručnjaka nikada ne vrati sa spomenute edukacije u Srbiju. Ali ne treba gledati crno na to! U životu je neophodno ići za svojim snovima jer se samo tako postiže život vredan življenja!
Verujem da promena geografskog odredišta svakako menja i ličnu percepciju- sebe, sveta i svakako onu koja se tiče obrazovanja i napretka. Moderne zemlje nude nam daleko više mogućnosti da budemo u toku sa najsavremenijim naučnim dostignućima i smatram to privilegijom koju treba iskoristiti zarad svog i napretka svoje zemlje. Čak i ukoliko u našoj zemlji još uvek ne postoje te napredne mašine i tehnološka dostignuća, pravilnom upotrebom postojećih resursa ili promišljenim apliciranjem za ista, moguće je obezbediti donacije koje su neophodne. I iako to deluje suviše idelistički, svet i pripada onima koji veruju i koji se bore! U životu treba težiti napretku,uvek i svuda.

...
Želja je još puno ali ostavljam i vama prostora da mi napišete svoje ili ukoliko još uvek niste, razmislite o onome što biste vi voleli da ostvarite u godini koja sledi! Pri pisanju nemojte biti skromni ali ni nerealni. Sve što ima uporište u vama može i da se ostvari,uz predanost cilju i neophodna odricanja.
Želim vam predivnu godinu na vidiku! :)