петак, 24. октобар 2014.

O bliskosti i romantici danas i nekad. Vera u moderne bajke

  Često smo u prilici da čujemo da je digitalni svet u kojem danas živimo brz i hladan, surov i sveden na informacije koje jednim klikom kruže između nas i drugih ljudi. Vreme socijalnih mreža je okarakterisano kao vreme gubitka nežnosti, bliskosti i iskrene ljudske razmene emocija i misli. Umesto da provode vreme uživo, mnogi svoja prijateljstva svode na online komunikaciju zagovarajući ideju da ne mogu da postignu sve što žele i da vremena jednostavno nema dovoljno. Ali mnogi su i prinuđeni da zbog daljine koja ih razdvaja pokušaju da bliskost održe na ovaj način. Ipak, socijalne mreže su i dalje najpopularniji vid današnjeg modernog druženja a istovremeno, za mnoge i emotivno najdiskutabilniji.  Ali da li je tako?
. . .
Pisma su nekada služila kao najbolji pokazatelj nečijih namera i najtopliji vid komunikacije kada nam neko nije blizu ili kada nismo u prilici da mu uživo kažemo ono što želimo. Bila su najintimnije sredstvo kojem nekome dajemo do znanja da mislimo na njega i pritom izražavamo naše najdublje osećaje i želje. I iako su danas gotovo izbačena iz upotrebe i zamenjena mejlovima ili Facebook chat-om, romantika i retro duh koji nose odolevaju vremenu i podsećaju nas na toplinu koju u srcu uvek izazovu slova ispisana na papiru, šušketanje koverte i poštanske markice. Nostalgija za prošlim vremenima... Na ličnom primeru uvidela sam kako je moguće objediniti i jedan i drugi, i moderni i nekadašnji vid izražavanja emocija u cilju ostvarenja bliskosti i baš na taj, meni poetičan način, srela sam ljubav kakvu sam oduvek priželjkivala, moju realnu verziju romantične, filmske ljubavi.
Online komunikacija nametnula se kao neizbežan vid našeg druženja s obzirom da su nas kilometri i kilometri razdaljine delili, bez mogućnosti da tu razdaljinu savladamo u neko skorije vreme. Bar sam ja tako mislila u početku, ne shvatajući da sam srela jednog divnog, hrabrog čoveka koji samo jednim klikom ili avionskom kartom preleće ceo svet zarad svojih želja. Bio mi je inspiracija još tada, neustrašiv i spreman da zagrize život, optimistično čekajući šta će mu novo budućnost doneti. A donela je mene, sasvim iznenada, kao čitateljku očaranu njegovim umećem pisanja i dočaravanja sopstvenog iskustva sa dalekog putovanja u Bangkoku... Reči i reči nastavile su da se nižu, Nova godina da stiže i sve se činilo kao magičan susret ali i dalje daleko od željenog. Kao san koji se živeo zahvaljujući modernom, digitalnom dobu na kojem sam tada bila beskrajno zahvalna. Ali daljina je i dalje bila realnost koja me je opominjala da neke snove ipak moramo shvatiti samo kao snove, kao slatku iluziju da nešto može biti drugačije nego što jeste.
Sve do jedne divne, rukom ispisane poruke na kartici ubačenoj među maštovite ljubičaste cvetove, koji su stigli na moju adresu kasno uveče na Dan zaljubljenih. Stiglo mi je cveće iz Čikaga :), potpuno nenadano, u mojoj omiljenoj boji. I tog trenutka shvatila sam da je život zaista čaroban ako želimo tako da ga vidimo i da gde ima želje uvek ima i načina. I dalje su nas razdvajale daljine, i dalje nije bilo šanse da tu prepreku savladamo ali uprkos tome, neko poseban je mislio na mene taj dan i želeo da mi ulepša ovaj praznik malim i ljupkim gestom pažnje. Bio je to i ostao najlepši poklon koji sam ikad dobila.
Dok nismo dobili šansu da se sretnemo, odnosno sve dok je on nije stvorio, i dalje je naša romantika preplitala rukom ispisanu razglednicu i otkucanu poruku. Stoga su mi oba načina održanja bliskosti potpuno posebna i prirasla srcu jer vraćaju veru u to da ljudi i dalje žele da se povežu sa sebi sličnima, da i dalje ima mesta za prave ljubavi i nove, moderne bajke.
Svoju priču podelila sam sa vama u želji da vam vratim veru u bliskost i ljubav. Želela sam da vas podsetim na to koliko je život lep i koliko zna da nas obraduje samo ako mu pružimo priliku za to i dočekamo ono što nam nudi širom otvorenih ruku! Pošaljite nekome danas razglednicu, napišite rukom pismo, pozovite nekoga koga dugo niste ili nekoga ko vam jednostavno nedostaje i koga biste voleli da vidite i čujete. I recite Volim te.
Nikad ne znate gde vas te dve lepe reči mogu sutra odvesti. :)




среда, 15. октобар 2014.

Roze oktobar. Za 365 dana zdravlja!

Oktobar se tradicionalno širom sveta obeležava kao mesec borbe protiv raka dojke, jednog od danas vodećih uzroka smrtnosti žena različitih generacija. I iako se mnogo insistira na prevenciji a žene medijski pozivaju na edukaciju o pravilnom izvođenju samopregleda dojki, ipak smo daleko od rezultata koje želimo da postignemo a još dalje od nivoa svesti kakav želimo da naše žene imaju. Stoga je Avon, kompanija koja je svoju svrhu proširila mnogo iznad bazične delatnosti kojom se bavi, pokrenula niz akcija kojima se i ove godine deluje na žensku svest o značaju rane dijagnostike raka dojke i mogućnosti da se život sačuva i odbrani.
Svojevremeno sam, osvrćući se na jedan sjajan tekst sa sajta Wannabe Magazina koji bih i vama preporučila da pročitate, napisala sledeće:  Od svih vaših sjajnih tekstova koje sam do sada pročitala, ovaj je najbolji primer osvešćenog, edukativnog i inspirativnog novinarstva koje za cilj ima pružanje informacija onima kojima su one najpotrebnije uz istovremeno širenje #MilionRazloga zašto je dobro biti obavešten, upozoren i pre svega odgovaran prema samom sebi i svom zdravlju. Iako je teška tema u pitanju, dopada mi se što je tekst napisan u duhu podrske i ohrabrenja svim ženama da preventivno brinu o zdravlju svojih grudi i budu deo ove fenomenalne, sada vec deceniju duge, Avon kampanje koja nastoji da svima nama obezbedi bolji i srećniji život shodno svog sloganu - #Zato što me najbolje stvari tek čekaju.
Ono sto bih dodatno istakla je i divni završetak ovog teksta u kom nisu samo taksativno nabrojana dostignuća Avon kompanije na ovom polju već je predočen, hronološkim redom, optimistični porast nivoa akcija koje #Milion razloga zašto želim svet uz tebe, svrstavaju u jedan od najvećih projekata kojima se u našoj zemlji delovalo na kolektivnu svest o prevenciji i očuvanju ženskog zdravlja. Jer svaka od nas to zaslužuje.
#Potrebne smo jedna drugoj.
Zapamtite ove reči i budite deo Roze trase koja će 18.oktobra započeti u Knez Mihajlovoj ulici! Dajte svoj doprinos i onim ženama koje sa ovom bolešću žive i svojoj budućnosti jer sve smo iste i sve smo bitne.
Ono što bih takođe želela da istaknem shodno svom medicinskom znanju a u šta, nažalost, mislim da dosta žena nije upućeno, jeste i to da svaka benigna promena tkiva dojke - fibrodysplasia i fibroadenoma takođe zahteva konstantno ultrazvučno praćenje na svakih 6 meseci. Iako su u pitanju promene koje imaju mali potencijal za malignom alteracijom, činjenica je da većina žena samopregledom otkrije ove promene i to izaziva paničan strah od mogućeg nalaza zloćudnog tumora. Stoga je vrlo važno na vreme uočiti i ove promene tkiva dojke i preventivno reagovati odgovarajućom terapijom koju vam vaš lekar preporuči.
Jer naše zdravlje nema cenu.
Zdrava žena je najsrećnija žena.
 

петак, 3. октобар 2014.

Ponosni na to što jesmo. Izdanci duhovnog rasta

Veliki broj ljudi čezne za idealnom slikom sebe u svetu, pre svega za spoljnom fasadom koja bi očarala druge i omogućila lakše otvaranje svih željenih vrata na putu ka uspehu. Čini se da nam je to i manje-više nametnuto tempom vremena u kom živimo i u kom se podrazumeva da je obrazac uspeha brz,progresivan i koncentrisan put ka materijalnom bogatstvu. Kultura, odnosno nedostatak iste kojoj smo izloženi, spira i ispira i ono malo preostale duhovnosti koju smo čuvali i u toj trci da budemo kao i drugi, podjednako uspešni i sjajni, polako ali sigurno gubimo sebe ulažući u spoljašnjost kao jedino merilo svog uspeha i vrednosti.
Gde se sad u toj priči dolazi do mesta o našim nedostacima? Zapravo, naši nedostaci su koren onoga što jesmo i uvek su i uvek će i biti prisutni koliko god nastojali da ih neutrališemo svakodnevnim maskama koje društvo zahteva da nosimo. Nedostaci nas uče lekciji poniznosti. Iako mnogi imaju pogrešno shvatanje reči poniznost i njeno značenje vezuju za negativnu konotaciju i osećaj manje vrednosti, poniznost je zapravo ispravan način da živimo i preživimo život u kom smo samo mali deo jedne velike celine kojom vladaju sile znatno moćnije i bitnije od nas.  
Čovek uvek treba da čuva svest o sebi kao o krhkoj i prolaznoj fizičkoj manifestaciji besmrtne duše i da u skladu sa tim uverenjem, živi život skromno poštujući zakone koji su mnogo veći od njega samog. A to ukratko znači - pomoći drugima čak i kada to ne traže, podeliti višak svog bogatstva, svojih talenata i blagoslova i držati glavu dovoljno visoko da znamo ko smo i koliko vredimo ali i dovoljno nisko da budemo svesni da je nebo uvek iznad nas. A upravo nas naše nesavršenosti i nedostaci sprečavaju da postanemo jedni od onih obesnih i narcisodinih ljudi koji zakone života gaze punom težinom.
Biti nesavršen za mene je isto što i biti - prelep. Jedinstveno i očaravajuće poseban, neponovljiv spoj fizičkog i umnog jer lepota je data u toliko različitih veličina,boja,oblika. Svakom je oku njen drugi vid prijemčiv ali isto tako, i duša bira sebi slične forme i po tom principu, zakon Univerzuma spaja slične energije kako bi se stvorile nove varijacije ljudske lepote. One autentične i jedine prave, oslobođene težnje za savršenstvom i ispunjavanjem veštačkih kriterijuma ispravnog.
Sve je u prirodi samo po sebi savršeno baš takvo kakvo jeste. A mi u njoj, najnapredniji i najneverovatniji cvet koji je ikada nikao.
Stoga uvek volite sebe i budite ponosni na svoju lepotu. :)