недеља, 22. јануар 2017.

Ona koja jesam. Kad duša zapleše!

... Bio je jedan sasvim običan dan. Nedelja u nizu, prožeta mrazom i tek po kojim prolaznikom. Volim da hodam po hladnoći i upijam ljude i ulice. Da udišem svežinu i slušam hod sopstvenih koraka. Međutim, ponekad kao tada, na momente upadam u neko meditativno stanje svesti, reklo bi se mehaničko. I verujem da kao i većina ljudi, u tim istim trenucima na kratko izgubim vezu sa realnošću oko sebe. A onda se desio taj trenutak.
Zvuci dobro poznate pesme, taktovi koji u telu bude želju da zaigram na ulici. Glas od koga podilaze žmarci i onaj tako dobar osećaj. Čudesna radost života! Sreća što sam tu gde jesam, što ulicom odzvanja glas Tonija Cetinskog jer ja obožavam energiju koju njegove pesme nose. I odjednom, vraća mi se svest o sitnicama koje me okružuju. O mirisu čokolade iz Roggenart pekare koju uvek osetim kad prođem Kalenićem. O ljupkošću sa kojom jedan golub kljuca mrvice kifle. O jednostavnoj i geometrijski preciznoj lepoti ledenica, surovoj ali i prekrasnoj. O statui lepotice koja čita u parku. O tišini snega i otiscima nožica pasa u snegu. O lakoći, lepoti i jednostavnosti života.
Pitanje jeste: šta vas čini onima koji jeste? Šta vas pokreće, šta u vama budi tu sreću što ste baš oni koji jeste, sa svim svojim neobičnim idejama, željama, hobijima, potrebama? Šta vas čini ponosnima na vlastitu osobnost?
Ja izrazito volim da pišem i stvaram. Da negujem ljude i svoje odnose, da ih volim i da im dajem najlepše od sebe. Nekada to i ne zasluže ali nema veze, dam im ljubav tako i da ne znaju. Obožavam pingvine i sanjam o tome da zagrlim jednog. Mogu da provedem sate zagledana u isti predeo ili istu tačku, shvatajući njegovu suštinu i konstruišući u svojoj glavi materiju iz koje je potekao. Jer volim da gledam svet iz perspektive atoma, orbita, niti, strukture.
Nekome bi možda sve ovo zvučalo suludo, nekome dosadno, nekome preterano. I to je u redu. Jer mi smo u redu šta god i ko god mislio o tome na način na koji želi. Vreme me je naučilo da kratkovidim ljudima ni srca ne pomažu. Ko nema osećaja za vas, i nije za vas. Otpustite te ljude i poželite im zbogom i srećno.
Stoga, negovati sebe često zvuči kao projekat kojeg se mnogi stide. I o tome se ne govori a još manje radi na tome. Budite izuzetak. Negujte svoje posebnosti. Te sitne ili krupne, ludosti i prohteve svog bića!
I dalje me raduje kada na poklon dobijem teglu kiselih krastavčića. Nije skupo ali je meni dragoceno. Jer je jedna od mojih sitnih ludosti koje me čine onom koja jesam. Bićem punim duše!
U ovoj Novoj godini, dozvolite sebi da budete to što jeste i da prigrlite sve prednosti koje će vam taj stav u vremenu pred nama doneti. A ako na ulici začujete svoju pesmu, ne ustežite se i zaigrajte! Živite život kao da da sutra ne postoji.
I negujte se.
Ne krišom, već snažno i odvažno. :)

Snaga u nama. Odvaži se, pokaži se!

.. Početak ove godine obeležila sam samo jednom rečju. Snaga. I onda kada sve teče glatko i onda kada stvari i ne idu baš na našu ruku. Tada posebno, bitno je da zapamtimo jednu jednostavnu krilaticu - odvaži se, pokaži se!
Jedan od ciljeva koje sebi zadajem svake nove godine je da budem bar za nijansu snažnija osoba od one kakva sam bila u prethodnoj godini. I ono što je istina jeste da često nismo ni svesni koliko u sebi nosimo hrabrosti, odlučnosti, snage i jačine dok to iz nas ne izvuku neki nemili događaji. Dok nam ne preostane drugi izbor do da se sa situacijama u životu uhvatimo u koštac. I baš tada, izranja iz nas ta žestina koja nosi sve pred sobom u onom najpozitivnijem smislu; snaga koja inspiriše i prožima sve na šta naiđe našom najčistijom verzijom sebe. Jer kada smo povređeni, tada smo i ogoljeni. Ali i nikad više svoji!
Život sa sobom neminovno nosi povrede ali i predivna iskustva kojima se treba radovati i željno ih iščekivati. Izgradnjom sebe kao bića koje se ničeg ne plaši, ni od čega ne zazire i nad kojim baš niko nema kontrolu, sebi otvaramo vrata ka životu kakvog mi želimo i kojim upravljamo apsolutno i jedino mi. Stoga je dragoceno ali i neophodno osvestiti svoju moć i činjenicu da smo toliko snažni i jaki da možemo i trebamo preživeti šta god da nas zadesi. Naša snaga je u našim rukama, naši kapaciteti su nemerljivi! Mi smo jedina mera koja može da izmeri našu sopstvenu snagu, jedina koja može da kaže koliko smo snažni, jaki i nepokolebljivi!
I zato pomerajmo ove godine granice svoje hrabrosti sve više i više. Kada mi neko kaže da oseća da nema više snage da se bori, postanem svesna toga koliko ta osoba potcenjuje svoje sposobnosti. Religija nas uči da je svaka prepreka, pa i ona najveća u vidu bolesti ili tragičnih gubitaka, data osobi zarad rasta i napretka duha. Verovali u to ili ne, činjenica je da problemi u životu izvlače iz nas kapacitete za borbu kakve nismo ni slutili da imamo. Ili možda jesmo ali smo, uljuljkani u lakoću života, odlučili da nema potrebe da ih razvijamo ili upotrebimo. Ima potrebe, uvek. Jer ako ja nemam problem, neko drugi ga ima. Ako neko drugi nije snažan ili nije svestan svoje snage, moja snaga može mu biti oslonac i inspiracija za dalje, vetar u leđa kada problemi pritisnu.
I stoga neka poruka za kraj ove priče bude - učinite ovu godinu godinom Snage. Budite tu za druge i pokažite se i odvažite da budete hrabri i jaki, zarad sebe i njih.
Budite nečije Svetlo u Tami. 
Budite snažna Ruka podrške!