недеља, 22. јануар 2017.

Ona koja jesam. Kad duša zapleše!

... Bio je jedan sasvim običan dan. Nedelja u nizu, prožeta mrazom i tek po kojim prolaznikom. Volim da hodam po hladnoći i upijam ljude i ulice. Da udišem svežinu i slušam hod sopstvenih koraka. Međutim, ponekad kao tada, na momente upadam u neko meditativno stanje svesti, reklo bi se mehaničko. I verujem da kao i većina ljudi, u tim istim trenucima na kratko izgubim vezu sa realnošću oko sebe. A onda se desio taj trenutak.
Zvuci dobro poznate pesme, taktovi koji u telu bude želju da zaigram na ulici. Glas od koga podilaze žmarci i onaj tako dobar osećaj. Čudesna radost života! Sreća što sam tu gde jesam, što ulicom odzvanja glas Tonija Cetinskog jer ja obožavam energiju koju njegove pesme nose. I odjednom, vraća mi se svest o sitnicama koje me okružuju. O mirisu čokolade iz Roggenart pekare koju uvek osetim kad prođem Kalenićem. O ljupkošću sa kojom jedan golub kljuca mrvice kifle. O jednostavnoj i geometrijski preciznoj lepoti ledenica, surovoj ali i prekrasnoj. O statui lepotice koja čita u parku. O tišini snega i otiscima nožica pasa u snegu. O lakoći, lepoti i jednostavnosti života.
Pitanje jeste: šta vas čini onima koji jeste? Šta vas pokreće, šta u vama budi tu sreću što ste baš oni koji jeste, sa svim svojim neobičnim idejama, željama, hobijima, potrebama? Šta vas čini ponosnima na vlastitu osobnost?
Ja izrazito volim da pišem i stvaram. Da negujem ljude i svoje odnose, da ih volim i da im dajem najlepše od sebe. Nekada to i ne zasluže ali nema veze, dam im ljubav tako i da ne znaju. Obožavam pingvine i sanjam o tome da zagrlim jednog. Mogu da provedem sate zagledana u isti predeo ili istu tačku, shvatajući njegovu suštinu i konstruišući u svojoj glavi materiju iz koje je potekao. Jer volim da gledam svet iz perspektive atoma, orbita, niti, strukture.
Nekome bi možda sve ovo zvučalo suludo, nekome dosadno, nekome preterano. I to je u redu. Jer mi smo u redu šta god i ko god mislio o tome na način na koji želi. Vreme me je naučilo da kratkovidim ljudima ni srca ne pomažu. Ko nema osećaja za vas, i nije za vas. Otpustite te ljude i poželite im zbogom i srećno.
Stoga, negovati sebe često zvuči kao projekat kojeg se mnogi stide. I o tome se ne govori a još manje radi na tome. Budite izuzetak. Negujte svoje posebnosti. Te sitne ili krupne, ludosti i prohteve svog bića!
I dalje me raduje kada na poklon dobijem teglu kiselih krastavčića. Nije skupo ali je meni dragoceno. Jer je jedna od mojih sitnih ludosti koje me čine onom koja jesam. Bićem punim duše!
U ovoj Novoj godini, dozvolite sebi da budete to što jeste i da prigrlite sve prednosti koje će vam taj stav u vremenu pred nama doneti. A ako na ulici začujete svoju pesmu, ne ustežite se i zaigrajte! Živite život kao da da sutra ne postoji.
I negujte se.
Ne krišom, već snažno i odvažno. :)

Нема коментара:

Постави коментар