уторак, 1. мај 2018.

Jedna kratka o životu i poverenju



Nekada je teško imati poverenje. U sebe, u život a posebno u ljude. Iako prilazimo otvoreno, nasmejani i željni da upoznamo drugo biće, neki strah uvlači nam se u vene. Pitamo se, premišljamo se, štitimo se. Često. I prečesto. Nekada sa pravom a nekada zbunjeni, ne snađeni u ovom životu koji i te kako zna da zaboli.
Jedna sam od ljudi koja ipak i uprkos svemu, veruje u druge. Koja istinski voli ljude i pruža im šanse. Verujem u dobrotu i u ono nešto čisto u dušama drugih ljudi. Zaista, probajte da pogledate osobu preko puta sebe duboko u oči i zasigurno ćete videti nešto lepo i posebno tamo. Okrajak duše. Ali ti okrajci često nose i neku bol, prećutnu. Nikada mi ne promiče. Možda iz razloga što celog života čitam ljude, osećam ih, svaku promenu emocija, energije, misli. Znam i onda kada oni ne znaju. Ali čim spazim tu preležanu tugu, poželim da je snažno zagrlim smeštenu tamo u zapećku, iza širokog osmeha i usta punih reči. I zagrlim je, nekada osmehom prepoznavanja a nekada samo pogledom koji poručuje Niste sami.
Nisu svi vredni ljubavi ali su svi vredni pokušaja. Jer samo zajedno možemo ulepšati živote jedni drugima. Izlečiti se međusobno, podržati se međusobno. 
Pružiti ruku onda kada najviše treba.
U ovom lepom danu pred nama, budimo nečije rame podrške. Nekada je i osmeh dovoljan da rašire krila i vrate se tamo gde pripadaju.
Sreći, radosti i životu punom ljubavi.
...
 Posvećeno svim dragim prolaznicima mojih dana u čijim sam očima videla i lepotu i tugu. Niste sami.

Нема коментара:

Постави коментар